Elekti kolorojn : grizaj Verda kaj ruĝa Blanka kaj nigra
Ĝisdatigita lundon la 9an de septembro 2024 . Ĝis nun estas 2952 tekstoj   Rss  Indekso  Privata spaco  Kontakto
Informoj | Libroj | Dokumentoj | SAT-organo | Frakcioj | SAT-kulturo | Fakoj | Ligoj | Ar ?ivo | Venonta kongreso | Membriĝi
UNUA PAÄœO

En la sama rubriko

puce  Ret Marut : Äœentileco de re ?oj
puce B.Traven Kiu estas la mastro de l’ vivo ?
puce B.Traven : Konvertado de indi ?enoj
puce B.Traven : Nokta vizito en la vepro
puce Marut : Interparolado
puce Marut : Trompistoj
puce Ret Marut kaj B.Traven
puce Ret Marut : Aktoro kaj la re ?o
puce Ret Marut : En la nebulo
puce Ret Marut : Fremda soldato
puce Ret Marut : Rakonto pri la neentombigita mortinto

Marut : Trompistoj

rakontotraduko



Ret Marut
Trompistoj

Estis iam patrino.

Åœi naskis filon kaj honeste edukis lin.

Kaj ?i tre amis lin.

La knabo volis ludi kun siaj malgrandaj amikoj kaj petoli kiel siaj malgrandaj amikoj. Sed lia patrino, kiu timis pri lia sano kaj vivo, diris al li : „Mia filo, restu ĉe mi. Ne saltadu kaj ne petoladu, ĉar vi povus fali kaj lezi vin. Ne forgesu, ke vi ?uldas eternan dankemon al via patrino, kiu donis la vivon al vi.“

Kaj la filo obeis ?ian ordonon kaj rigardis el la fenestro al la sova ?aj ludoj de siaj amikoj.

Li plenkreski ?is ?is lia dekoka jaro kaj volis lerni profesion tian, kia ege feliĉigus lin. Sed lia patrino diris : „Filo mia, gajnu monon anta ? ĉio, por ke vi povu komfortigi kaj riĉigi la vivon de via patrino, kiu donis al vi la vivon, kaj al kiu vi ?uldas eternan dankemon.“ Kaj ?ia filo elektis profesion, kiu plenigis lin per abomeno, sed tuj enspezigis monon al li.

Dudek ok jarojn a ?a, li renkontis belegan kaj ĉarman inon. Ili ege amis unu la alian, kaj amba ? ili sentis ardan sopiron posedi unu la alian. Sed la patrino diris : „Filo mia, vi ja jam havas min, ĉu ne ? Ĉu mi ne sufiĉas al vi, ĉu vi nun for ?ovas min pro fremdulino ? Neniam forgesu, ke vi ?uldas eternan dankemon al via patrino, kiu donis la vivon al vi.“

La junulinon oni trovis morta en arbaro kun apuda pistolo, kaj la filo falis en melankolion. Dek jarojn li profunde mal ?ojis en sia koro. En lia dekunua profesia jaro liaj kolegoj venis al li kaj proponis sian amikecon, ?is ili fine prenis lian brakon kaj diris : „Karulo, la nacio bezonas junajn virojn. Ni ne vante staru apude, dum aliaj oferas kaj sian sangon kaj la animon, por protekti la plej karajn hava ?ojn de la nacio. Estas fie kaj ne dece por viro ne engrupigi sin ĉe la flago en tumultaj tempoj. Anta ?en, brakon ĉe brako ! La premio estos la libereco kaj la flamo de l’ venko !“

Sed la patrino diris : „Filo mia, rememoru, ke mi estas via plej proksima parenco. Kio estas la nacio al vi ? Kun doloroj mi naskis vin ; se mi ne ekzistus, vi ne estus alveninta en la mondon. Do, al mi, kaj nur al mi vi ?uldas eternan dankemon.“

Kiam li fari ?is kvindek jarojn, iuj viroj venis al li kaj diris : „A ?skultu, vi estas unu el la plej kapablaj viroj en la lando. Helpu al ni. Ni alportos veran civilizacion al fremdaj landoj kaj portos bonfartojn al niaj malriĉaj fratoj. Ni gardos ilin kontra ? neniigaj malsanoj, la hororoj de la milito kaj maldigna sklaveco.“ Tial liaj okuloj ekbrilis, lia korpo rekti ?is kaj lia volo firmigis lin. Sed la patrino diris : „Filo mia, mi oldi ?as. Restadu ĉe mi. Ne permesu, ke mi mortos inter fremdaj homoj. Ne forgesu, ke vi ?uldas eternan dankemon al via patrino, kiu donis la vivon al vi.“

Lia hararo blanki ?is, li ekiris klini ?inte kaj liaj pa ?oj pezi ?is. En gaja horo de feliĉa memforgeso li naski ?is. Dekok jarojn lia patrino vestis kaj nutris lin kaj memdoneme lin edukis. Äœi donis al ?i nemezureblan plezuron rigardi lian kreskadon kaj ?oji pri li. Rekompencante li oferis al ?i sesdek jarojn per rezignado kaj abstemo. Sed kiam ?i jam ku ?i ?is por morti, ?i prenis lian manon, tiris lin pli proksimen al si. Skui ?ante pro morta hororo, ?i diris : „Ho, amata filo mia, kial mi ne povas preni vin kun mi, por ke vi eble povu subteni min, se mi stumblos sur tiu morna kaj malfacila vojo ? Kial ne ? Ho ve, kial ne ? Estis mi, kiu suferis doloron kaj donis la vivon al vi, kaj tial vi ?uldas al mi eternan dankemon. Neniam forgesu tion, filo mia, tiom longe, kiom vi vivos.“

Starante apud ?ia ĉerko, kiam oni entombigis ?in, li kolapsis, kaj post horo li mortis je koratako. En lia po ?o li portis flakonon kun cianida acido, por la kazo de bezono.

Unu apud la alian oni metis ilin en komunan tombon.

Inter ĉiuj patrinoj, kiuj akompanis ilin ?is la lasta voja ?o, kaj ili estis multaj, neniu hezitus prezenti tiun „fidindan“ filon al siaj infanoj kiel nepre sekvindan ekzemplon.

Kiam instruisto eksciis la historion, li surskribis ?in vorton post vorto kaj lokigis ?in al elstara loko en legolibron por malaltaj kaj mezaj klasoj.

Patrino, filo, instruisto.

Tri meritaj homoj, el kiuj unu tute certe estis trompisto. A ? ĉiuj tri.

Ĉar ili trompis la vivon pri la plej bona, kion ?i prezentas. Kvankam ĉiu el ili agis perfekte honeste, kaj ĉiu kiel eble plej fidele plenumis sian devon.

Pli fidele ol oni aprobe povus atendi.



tradukis Rob Blow,
prilaboris ans-Georg Kaiser

Ret Marut
Varalice


Bila jednom jedna majka.

Rodila je sina i ?asno ga obrazovala.

I mnogo ga je voljela.

Dje ?ak se htio igrati sa svojim malim prijateljima i biti nestašan kao svoji mali prijatelji.

Ali njegova majka, koja se plašila za njegovo zdravlje i život, mu je rekla : „Moj sine,ostani kod mene. Ne ska ?i, i ne budi nestašan, jer bi mogao pasti i povrijediti se. Ne zaboravi, da duguješ vje ?nu zahvalnost svojoj majci, koja ti je darovala život.“

I sin je slušao njeno nareÄ‘enje i gledao kroz prozor divlje igre svojih prijatelja.

On je rastao do svoje osamnaeste godine, i htio je u ?iti takav zanat koji bi ga mnogo usrećio. Ali je njegova majka rekla : „Moj sine, zaradi novac prije svega,da bi mogao u ?initi udobnim i bogatijim život tvoje majke, koja ti je darovala život, kojoj duguješ vje ?itu zahvalnost. I njen sin je izabrao zanimanje,koje je prezirao,ali koje mu je donosilo zaradu.“

Sa dvadeset i osam godina sreo je divnu i šarmantnu ženu.Zaljubili su se jedno u drugo,i oboje su osjetili vatrenu žudnju jedno za drugo.

Ali majka je rekla : “Moj sine,ti već imaš mene,zar ne ? Zar ti ja nisam dovoljna, zar ćeš me sada odgurnuti zbog strankinje ?

Nikad ne zaboravi, da duguješ vje ?nu zahvalnost svojoj majci, koja ti je podarila život.“

Djevojku su našli mrtvu u šumi sa pištoljem pored nje, a sin je pao u melanholiju.

Deset godina bio je duboko u svom srcu tužan.U njegovoj jedanaestoj godini od kako je po ?eo raditi došle su mu njegove kolege i predložile svoje prijateljstvo,dok ga na kraju nisu uzeli pod ruku i rekli : “Dragi naš, narodu su potrebni mladi muškarci.Nećemo uobraženo stajati sa strane, dok drugi nude i svoju krv i dušu, da bi zaštitili ono što je najdraže narodu. To je odvratno i nije dostojno muškarca ne sakupiti se pod zastavom u ovim teškim vremenima.Naprijed,ruku pod ruku ! Nagrada će biti sloboda i plamen pobjede !“

Ali majka je rekla : “Moj sine, sjeti se, da sam ti ja najbliži rod. Šta ti je narod ? Ja sam te rodila ; da mene nije bilo, ni ti ne bi došao na svijet.Dakle, meni i samo meni duguješ vje ?nu zahvalnost.“

Kada je napunio pedeset godina,došli su mu neki muškarci i rekli : “Slušaj, ti si jedan od najsposobnijih muškaraca u zemlji. Pomozi nam. Donijećemo pravu civilizaciju stranim zemljama i nositi dobrobit našoj siromašnoj braći. ÄŒuvaćemo ih od uništenja bolestima, ratnih užasa, i nedostojanstvenog ropstva. “ Zato su njihove o ?i zablistale,njihovo tijelo se uspravilo, a njihova volja ih u ?vrstila.

Ali majka je rekla : “Moj sine, ja starim. Ne dopusti da umrem meÄ‘u stranim ljudima.Ne zaboravi,da duguješ vje ?nu zahvalnost tvojoj majci,koja ti je dala život.“Njegova kosa je osijedila,pošao je klimajući se, a njegovi koraci su otežali.U veselom ?asu samozaborava se rodio. Osamnaest godina njegova majka ga je odjevala i hranila i sama li ?no ga obrazovala.On joj je dao nemjerljivo zadovoljstvo da gleda njegovo odrastanje i raduje mu se. NadoknaÄ‘ujući joj sve to žrtvovao je svojih šesdeset godina odustajanjem i odricanjem. Ali kada je već ležala na samrti, majka je uzela njegovu ruku,privukla je bliže sebi.Tresući se zbog smrtnog sata,rekla je : “O, moj voljeni sine,zašto te ne mogu uzeti sa sobom, da me možeš podržati ako bih posrnula na tom turobnom i teškom putu ? Zašto ne ? O, zašto ne ? Ja sam bila ona koja je trpjela bol i dala ti život, tako da mi duguješ vje ?nu zahvalnost.Nikada to ne zaboravi, sine moj, tako dugo sve dok budeš živ.“

Stojeći pored njenog mrtva ?kog sanduka,kada su je sahranjivali, kolabirao je i poslije sat vremena umro je od sr ?anog udara. U svom džepu je nosio cijanid za slu ?aj potrebe.

Stavili su ih jedno pored drugog u zajedni ?ki grob. MeÄ‘u svim majkama koje su ih pratile na poslednje putovanje, a bilo ih je mnogo, nijedna nije oklijevala predstaviti takvog „vjernog“ sina svojoj djeci kao primjer koji bezuslovno treba slijediti.

Kada je jedan nastavnik saznao za ovu pri ?u, prepisao je, rije ? po rije ? i stavio na istaknuto mjesto u udžbeniku za ljude niže i srednje klase.

Majka, sin, nastavnik.

Troje uglednih ljudi od kojih je jedno zasigurno bila varalica. Ili svo troje. Oni su prevarili život u najboljem što On predstavlja. Premda je svako od njih radio savršeno ?asno, i svi su što je moguće vjernije ispunili svoj zadatak. Vjernije nego što se moglo o ?ekivati.

prilagodio i preveo na bosanski Vemer

 

Sennacieca Asocio Tutmonda (SAT)

67 av. Gambetta
FR - 75020 Paris

Retadreso : kontakto_ĉe_satesperanto.org
Pri financa ?oj : financoj_ĉe_satesperanto.org
Retejo : http://satesperanto.org/
Tel : (+33) 09 53 50 99 58

Po ?tkonto n-ro 1234-22 K, La Banque Postale, Paris
IBAN : FR41 2004 1000 0101 2342 2K02 064
BIC : PSSTFRPPPAR
Konto de SAT ĉe UEA : satx-s
Konto de SAT ĉe PayPal : financoj_ĉe_satesperanto.org

Por renkonti ?i kun SAT-anoj en Parizo, informi ?u ĉe la sidejo de SAT-Amikaro

Se vi havas demandojn pri SAT, skribu al la SAT-oficejo en Parizo
a ? al via peranto

Pri teknikaj problemoj sur la pa ?o, skribu al pa ?o-aran ?ulo.

Privata ejo
Danke al spip

fabrikita en esperantio